antibakterijsko djelovanje gljiva

Antibakterijsko djelovanje ljekovitih gljiva s naših područja

Gljivama se danas pripisuje preko 100 medicinskih svojstava, a najpoznatije je njihovo imunomodulirajuće svojstvo. No, prvo dokazano medicinsko svojstvo gljiva je ono antibakterijsko djelovanje. Još 1928. godine, Alexander Fleming je od gljive Penicillium notatum stvorio najpoznatiji antibiotik na svijetu – penicilin, koji i danas, gotovo sto godina kasnije, zauzima značajno mjesto u farmaciji i medicini.

Iako mnogi smatraju gljive biljkama, one čine zasebno carstvo u živom svijetu. Čak su evolucijski i fiziološki sličnije životinjama (i ljudima) nego biljkama, od kojih su se odvojile prije više od 460 milijuna godina. Biljne bolesti u pravilu ne uzrokuju bolesti čovjeka, dok mnogi uzročnici bolesti gljiva predstavljaju prijetnju i ljudskom zdravlju. To su npr. bakterije Escherichia coli, Staphylococcus aureus i Pseudomonas aeruginosa. Obrambeni mehanizam gljiva proizvodi antibiotike u kontaktu s određenim patogenim mikoroorganizmima i ne čudi stoga činjenica da je veliki broj danas najpoznatijih antibiotika, poput penicilina, griseofulvina i cefalosporina, proizvedeno od gljiva. Vjeruje se da bazidiomicetne gljive (više gljive) pružaju veću zaštitu od raznih zaraznih bolest nego tzv. gljivice, poput  Penicillium notatum. No, gljivice je puno lakše i brže uzgojiti, pa su one do sada činile okosnicu razvoja lijekova iz gljiva u farmaceutskoj industriji. U današnje vrijeme, vrijeme takozvanih superbakterija i sve veće rezistencije na komercijalne antibiotike, antibakterijsko djelovanje viših gljiva dobiva sve veću važnost i sve se više istražuju njihova medicinska svojstva. Jedna od prvih studija, iz 1941. godine, pokazala je da antibiotsko djelovanje ima preko 2000 vrsta gljiva. Kao rezultat te studije, uslijedila je proizvodnja pleuromutilina, prvog antibiotika proizvodenog od bazidiomicetnih gljiva.

Razvojem antibiotika, došlo je i do pojave otpornosti (rezistenstnosti) bakterija na njih. Prva zabilježena bakterija s otpornosti na penicilin bila je Escherichia coli, 1940. godine, a do danas, rezistentnost na razne antibiotike razvile su i brojne druge. No, zbog čega se javlja bakterijska otpornost na antibiotike? Bakterije imaju kratak životni vijek i brzu izmjenu generacija te su izložene stalnim promjenama okoliša u kojem žive. Glavni izvor genetske varijabilnosti u bakterija su mutacije. One su haploidni organizmi, što znači da se svaka nastala promjena genetičkog materijala ispoljava ne samo u bakteriji u kojoj je nastala već i kod svih njenih potomaka. No, problem je s mutacijama što su rijetke, a nastale promjene gotovo redovito zahvaćaju samo jedan gen. Transfer gena i pokretanje genetičkih elemenata, naprotiv, rezultiraju simultanom promjenom, zamjenom, izrezivanjem i/ili dodavanjem većeg broja gena, što u konačnici za bakteriju znači brzu i opsežniju promjenu nasljedne upute, tj. veće šanse za opstanak vrste. Znanstvenici su godinama mislili da je molekula DNK izuzetno stabilna te da geni nemaju  mogućnost  kretanja po genomu unutar stanice sve dok dokaz postojanja tzv. pokretnih genetičkih elemenata nije pronađen kod bakterije Escherichia coli. Danas znamo da pokretni genetički elementi postoje kod gotovo svih živih organizama.

>>> Kako gljive mogu utjecati na probavni sustav i pomoći našoj probavi <<<

Mogućnost brze promjene genetičkog materijala dovelo je pojave tzv. R- plazmida. To su jedna od najvažnijih i najproučavanijih grupa bakterijskih plazmida. Slovo R u imenu potječe od engleske riječi resistance (otpornost, rezistencija). Naime, R-plazmidi na sebi nose višestruke gene za otpornost na razne antimikrobne lijekove i teške metale. Najvažnije je svojstvo to da se otpornost na antibiotike može prenositi s rezistentnih bakterija na nerezistentne, ali i na one koji već nose rezistenciju na iste ili različite antibiotike, stvarajući tako višestruku otpornost. Za razvoj ovakvih rezistentnih sojeva, tzv. superbakterija, osobito su pogodne bolnice, zbog stalne i intenzivne izloženosti bakterija brojnim antibioticima. Bolničke infekcije zabilježili su još stari Grci, a u novije vrijeme pojavljuju se u 5-6% zaprimljenih pacijenata, s tim da je postotak viši kod zemalja u razvoju, gdje su uvjeti i higijena lošiji, a antibiotici se često neumjereno upotrebljavaju. Najčešći uzročnici ovih infekcija su bakterije Staphylococcus aureusEscherichia coliEnterobacter sp. Pseudomonas sp.

Nedavna istraživanja potvrdila su jako antibakterijsko djelovanje viših gljiva, i to upravo na navedene superbakterije. Čak tri vrste gljive koje rastu autohtono u našim šumama, u ispitivanjima su u potpunosti uništile otpornu Escherichia coli. To su bukova guba (Fomes fomentarius), puranov rep (Trametes versicolor) i lakirana rupičarka (Ganoderma apllanatum). Antibakterijsko djelovanje na nju su pokazale i hrastova sjajnica (Ganoderma lucidum), žuti kruh (Laetiporus sulphureus), vrbov plutnjak (Phellinus igniarius) te brezova guba (Piptoporus betulinus). Piptamin, antibiotik izoliran iz brezove gube, pokazao je antibakterijsko djelovanje i protiv Staphylococcus aureus , odn. zlatnog stafilokoka, jedne od najopasnije „bolničke“ bakterije.

Do 1992. godine, 95% svih poznatih sojeva S.aureus postalo je otporno na penicillin i njemu srodne lijekove, a najotporniji i najproučavaniji je soj MRSA (engl. methicilin resistant Staphylococcus aureus ). Procjene američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti ukazuju kako je u SAD-u svake godine 100.000 ljudskih života u opasnosti samo zbog infekcije sojem MRSA,  a otprilike 19.000 ljudi umire od istog uzročnika, što je veći broj umrlih nego od HIV-a/AIDS-a. Baktericidno djelovanje na MRSA soj pokazale su neke gljive, među kojima je i hrastova sjajnica (Ganoderma lucidum), stanovnica naših hrastovih šuma. Antibakterijsko djelovanje na zlatni stafilokok pokazala je većina ispitivanih gljiva, poput Ganoderme applanatum, Phellinus igniarius, Piptoporus betulinus, Trametes versicolor, Schizophyllum commune (špatulasta lističarka) i Hericium erinaceus (lavlja gljiva). Lavlja gljiva je također jako zanimljiva zbog svog antibakterijskog djelovanja na bakteriju Helicobacter plyori, uzročnika gastritisa i želučanih čireva.

Osim na prije navedene bakterije, basidiomicetne gljive pokazuju antibakterijsko djelovanje i na Bacillus subtilis, Bacillus cereus, Salmonella typhi, Salmonella enteriditis, Enterococcus faecalis, Enterobacter aerogenes Pseudomonas aeruginosa, Klebsiella pneumoniae, Proteus hauseri, Shigella sonei, Yersinisa enterocolitica, Listeria monocytogenes, Geobacillus stearothermophylus, Morganella morgani, Proteus vulgaris, Micrococcus luteus, M. flavus, Saccharomyces cervisiae, Streptococcus mutans, Serratia marcescens, Mycobacterium smegmatis i dr.

 Iako se od davnina gljive koriste za liječenje raznih bolesti, tek je zadnje stoljeće dokazalo njihova medicinska svojstva. Izolacijom antibiotika iz gljivica započela je nova era u farmaciji i medicini, životni vijek se produljio, a razne infekcije više nisu ugrožavale ljudski život. No, sve češćom upotrebom komercijalnih antibiotika došlo je do pojave bakterijske rezistencije na njih, te je počela potraga za novim izvorima lijekova. Upravo tu su „uskočile“ ljekovite gljive, bazidiomicetne gljive ili jednostavno – gljive. Svojim antibakterijskim djelovanjem i na takozvane superbakterije, dokazale su da zaslužuju posebno mjesto i u medicini, a ne samo u šumama.

 

Autor: Jelena Pravica, mag.ing.silv.

Izvor: www.nuta-ljekovite-gljive.hr

nemorosa.anemona

Pratite nas na društvenim mrežama

Ne budite sramežljivi, pridružite se Kako.hr zajednici, svaki dan naučite nešto novo i podijelite svoja znanja s drugima.