Međutim, čudno je to što je trebalo više stotina godina da se netko dosjeti sastaviti ovakvu knjigu. Izraz “rječnik” po prvi put se javio u latinskom obliku dictionarium, što znači “skup riječi”, kao naslov jednog rukopisa iz 1225. godine, s latinskim riječima koje je trebalo znati naizust. Zbog toga se dictionarium upotrebljavao isključivo u školama za učenje latinskog jezika.
Polovicom 16. stolječa javljaju se prvi rječnici koji podsječaju na današnje. Naš najstariji rječnik tiskan je 1595. godine u Veneciji. To je rječnik pet jezika (latinskog, talijanskog, njemačkog, “dalmatinskog” i mađarskog) Šibenčanina Fausta Vrančića. Tek poslije pola stoljeća, 165. godine, tiskan je u Anconi u Italiji drugi po redu rječnik, i to rječnik Jakova Mikalje Blago jezika slovinskoga ili slovnik u kome izgovaraju se riječi slovinske latinski i dijački, koji sadrži riječi štokavskog ikavskog narječja.
Još jedan rječnik, ovoga puta kajkavski Jurja Habdelića, tiskan je u 17. stoljeću. 1676. godine u Grazu. Prije izvanredno zvačajnog Vukova rječnika, tiskano je tijekom 18. stoljeća i početkom 19. stoljeća još nekoliko rječnika: Dela Belin, 1728; Belostenćev, 1740; Voltiđijev, 1803; i Stulićev, 1806. godine. Svi ti rječnici predstavljaju odličnu građu za proučavanje razvoja našeg jezika.
Srpski rječnik Vuka Stefanovića Karadžića, čije je prvo izdanje tiskano 1818. godine, a drugo 1852. godine (kasnije je pretiskavan sve do naših dana), vrlo je značajan kao prvi rječnik srpskog ili hrvatskog jezika. Prvo izdanje Vukova rječnika sadrži 27.000, a drugo preko 47.000 riječi. Sve su one objašnjene njemačkim i latinskim riječima.