kako_su_ljudi_izracunali_da_godina_ima_12_mjeseci

Kako su ljudi izračunali da godina ima 12 mjeseci

Kalendar predstavlja način mjerenja vremena. U prirodi ima pojava koje pomažu čovjeku da mjeri vrijeme.

Tako, na primjer, postoji prirodna podjela vremena — na dane i godine.

Mjeriti dan je lako, pošto je dan ograničen razdobljima tame i svjetlosti. No, izračunati broj dana u jednoj godini je teško, zato što svaka godina mora biti jednaka vremenu što je potrebno Zemlji da obiđe Sunce. Danas znamo da putovanje Zemlje kroz svemir traje 365 dana, 5 sati, 48 minuta i 46 sekundi.

U staro doba čovjek je mjerio vrijeme prema Mjesečevim mijenama, tj. prema pojavljivanju i nestanku mladog Mjeseca. Stari Egipćani, koji su prvi počeli koliko-toliko točno mjeriti godinu, radili su to pomoću jednog mjesečnog kalendara zasnovanog na redovnim Mjesečevim mijenama. Oni su, naime, zapazili da se mladi Mjesec pojavljuje svakih dvadeset i devet ili trideset dana. Dvanaest ovakvih mjeseci označavalo je dolazak i smjenjivanje četiri različita doba i, na taj način, godinu.

Međutim, egipatski svećenici su zapazili još nešto. Jednog dana svake godine, jedna sjajna zvijezda — Sirijus — pokazala bi se na nebu neposredno prije izlaska Sunca. Svećenici su onda počeli brojiti dane što su prolazili prije nego bi se zvijezda Sirijus iznova pojavila, pa su utvrdili da je svake godine pretjecalo točno 365 dana. Takvu su godinu podijelili na dvanaest mjeseci po trideset dana, s tim što je na koncu godine preostalo pet dana.

I ostali stari narodi imali su godinu temeljenu na Mjesečevim mijenama. Tako su i Babilonci i Židovi imali po dvanaest mjeseci u jednoj godini. Naš današnji kalendar zasnovan je na starom rimskom kalendaru, koji je tijekom povijesti pretrpio znatne promjene. Najraniji rimski kalendar imao je samo deset mjeseci u jednoj godini. Rimljani su svom kalendaru dodali još dva mjeseca. Oni su, zapravo, kad god su to željeli, dodavali godini dodatne mjesece, kako bi im se kalendar složio sa Sunčevom godinom, tj. s vremenom potrebnim Zemlji da ostvari jedno putovanje oko Sunca.

Julije Cezar je konačno riješio nastale nejasnoće i usvojio novi kalendar koji se temeljio na Sunčevoj godini od 365 i 1/4 dana. Svaka četvrta godina bila je prestupna, a brojila je 366 dana.