Kris J.Marko Aurelije, jedan od osnivača stoicizma, poznat je po svojoj knjizi “Meditacije”. Filozofija koju je razvio i o kojoj je pisao može biti antidot za mnoge probleme s kojima se susrećemo u modernom životu.
Marko Aurelije bio je rimski car od 161. do 180. godine nove ere i posljednji je od takozvanih pet dobrih careva. U vrijeme njegove smrti završava razdoblje Pax Romana, mira u Rimu. Kao car, Marko je bio najmoćniji čovjek na svijetu, a rimski carevi su živjeli životom hedonizma, uživajući u bogatstvu, vinu i seksu.
Marko Aurelije nije bio fan slave i superlativa
Unatoč neograničenim mogućnostima, Marko Aurelije odabrao je život vrlina. Nije se zadovoljio trenutnom slavom ili pohvalama, već je svakodnevno, tijekom svojih 19 godina vladavine, birao biti dobar čovjek. To impresionira, posebno kada razmotrimo da je bio izložen neprestanim iskušenjima bez ikakvih posljedica za svoje postupke.
Knjiga “Meditacije”
“Meditacije” nisu bile namijenjene javnosti; to je bio osobni dnevnik Marka Aurelija koji otkriva njegov karakter i duboka uvjerenja. U njima je pisao o životu u skladu s prirodom, o dužnosti čovjeka da ispuni svoj potencijal ne težeći bogatstvu ili priznanjima, već težeći biti najvrjedniji čovjek koji može biti. To je za njega predstavljalo vrhunac ljudskih dostignuća.
Marko Aurelije smatrao je da zli ljudi postoje i da su jednostavno dio našeg svemira. Nije tražio da svijet bude bez takvih ljudi, već je naglašavao važnost suočavanja s njima s dobrotom i razumijevanjem. Često je ponavljao da smo svi rođeni jedni za druge i da je naša dužnost pomoći jedni drugima.
Sve je kako treba biti
Što se tiče nevolja i poteškoća, Marko je vjerovao da su one sastavni dio ljudskog stanja i da možemo kontrolirati samo kako ćemo reagirati na njih. Nije se molio da se loše stvari ne dogode, već je bio spreman suočiti se s njima hrabro i dostojanstveno, gledajući na svaku poteškoću kao na priliku za rast i napredak.
Odnos prema smrti kod Marka Aurelija bio je jednostavan: smrt je neizbježna i dio je prirodnog reda stvari. Umjesto da strahuje od smrti, vjerovao je da je život trebao živjeti ispunjavajući svoju ulogu u prirodi: biti dobar, biti ljubazan i ispuniti svoj potencijal, a zatim prihvatiti smrt kao dužnost.
Marko Aurelije, iako car, nije smatrao da bogatstvo ili materijalna dobra predstavljaju problem. Međutim, bio je oprezan u odnosu prema stvarima koje je posjedovao. Govorio je sam sebi da ne sanja o materijalnim stvarima koje želi jer one ne ispunjavaju njegov potencijal. Vrijednost nije u stjecanju bogatstva, već u životu u skladu s prirodom.
Marko Aurelije i drugi stoici vjerovali su da sreća dolazi iznutra i da se postiže životom vrlina, stalnim usavršavanjem i ispunjenjem svog potencijala.
To je, prema stoicizmu, naša prava dužnost i priroda.
