1. Bijela krvna tjelešca mogu izaći iz krvnih žila i nagomilati se u velikom broju na onim mjestima u tijelu gdje zaprijeti opasnost. U borbi s klicama, ili drugim stranim tvarima, bijela krvna tjelešca jednim dijelom propadaju. Ta bijela krvna tjelešca s progutanim klicama na kraju se raspadaju i većinom stvaraju gnoj koji se skuplja na onom mjestu gdje su klice ušle u tijelo.
2. Tako se gnojenjem zapravo uništava zaraza i liječi bolest. Međutim, u nekim slučajevima, kad bijelih tjelešaca nema dovoljno, ili je klica previše, može se dogoditi da klice nadvladaju i zatim prodru dublje u organizam. Ali i na tom putu naići će na nove zapreke koje sačinjavaju tzv. limfni čvorovi.
3. Nalaze se posvuda po tijelu, a zadaća im je da spriječe dublji prodor klica. Pri tome se u njima razmnožavaju bijela tjelešca, pa čvorovi oteknu, a ponekad postanu i bolni na pritisak. Ako klicama uspije savladati i tu prepreku, tada ulaze u krv i rasproste se posvuda po organizmu, što može izazvati veoma teško stanje bolesti (sepsu — otrovanje krvi — koje ponekad završava i smrću).
4. U serumu krvi, protiv zaraznih klica i njihovih otrova stvaraju se protutijela (antitijela) koja oslabljuju djelovanje klica ili ih potpuno onesposobljuju. Što je organizam snažniji i otporniji to je mogućnost stvaranja protutijela (antitijela) veća, a time se u velikoj mjeri jača i obrambena sposobnost organizma.
5. Protutijela se u organizmu stvaraju u većoj ili manjoj mjeri u toku svake zarazne bolesti, pa takva osoba zatim postaje obično otporna prema istoj bolesti. Protutijela protiv nekih zaraznih bolesti dijete dobiva još u majčinoj utrobi ako je majka prije toga preboljela tu bolest, zato dojenče u prvih pet mjeseci života ne obolijeva od ospica.