Kad biste obilježili jednu jegulju i pratili njezin put, utvrdili biste da u raznim vremenskim razmacima prelazi plivajući na stotine kilometara vodama oceana, da grabi uzvodno rijekom ili se izvija i koprca vijugajući preko vlažne trave na kopnu hitajući prema mjestu kome je vodi njezin instinkt, prema mjestu gdje ce pronaći obilje hrane.
Svaka jegulja koju ljudi ulove u Europi ili Americi, čak i ona uhvaćena u potoku daleko na kopnu, izlegla se iz jednog od približno 20 milijuna jaja koja je položila njena mati-jegulja na dubini od 200 do 300 metara, negdje u vodenim prostranstvima Atlantskog oceana u blizini Bermudskih otoka!
Obična jegulja, tamnomrke boje, ima glatku i debelu kožu, a najčešće je bez ljuski.
Tek nedavno su ljudi saznali o podrijetlu mladih jegulja, ili “jeguljica”, kako ih negdje još zovu.
Danas je sasvim poznato da se jegulje najprije pojavljuju kao prozirna tjelešca ispod same površine oceanskih voda. Poslije dužeg vremena jegulje gube taj staklasti oblik, i to postupno, i dobivaju obrise kakvi krase odraslu jegulju. I upravo u doba tog prerastanja iz jednog u drugo stanje, odvoje se milijuni jegulja – mladica i zaplivaju u pravcu Europe.
Međutim, jegulje ne zalaze u tokove europskih rijeka sve dok ne uđu u svoju treću godinu života. Drugi pak dio mladih jegulja u doba njihova preobražaja zapliva u pravcu Amerike i po isteku prve godine života ulazi u tekuće vode.
Pošto provedu četiri do dvanaest godina u tekućim vodama, za koje vrijeme porastu i do dužine od 60 centimetara ili pak do čitavog metra, sve odrasle jegulje silaze niz tokove rijeka da se više nikad i ne vrate. Otplivaju sve do Bermudskog otočja, razmnožavaju se u dubinama oceana i potom umiru!
Lov na jegulje se obično zbiva u doba kad jegulje silaze nizvodno, što znači od početka srpnja pa sve do listopada — ponekad i nešto kasnije — znači, pri njihovu povratku u područja Bermudskih otoka. Godišnji ulov jegulja samo u području Atlantika dosiže milijun kilograma.