AdminKad govorite, vaše glasne žice trepere. Ta treperenja prelaze u molekule glasa, tako da iz vaših usta izlaze zvučni valovi, odnosno vibracije u zraku. Ti zvučni valovi udaraju u aluminijsku pločicu ili membranu na mikrofonu, te pločica zatreperi baš onako kao što su treperile molekule zraka.
Ta treperenja šalju promjenljivu struju kroz telefonsku liniju. Ta, trenutak jača, trenutak slabija, struja čini da pločica u prijemniku na drugom kraju linije treperi isto onako kao što je treperila membrana u mikrofonu, te se u zrak šalju posve isti valovi kao što su bili oni koje ste vi poslali u slušalicu. Kad ti zvučni valovi stignu do uha osobe na drugom kraju linije, oni djeluju isto tako kao da su došli neposredno iz vaših usta!
A sada počujmo priču o Aleksandru Graham u Bellu i o tomu kako je on izumio telefon.
Drugoga lipnja 1875. godine Bell je u Bostonu pravio pokuse, vođen idejom da putem jedne žice pošalje istodobno nekoliko telegrafskih poruka. Upotrebljavao je napravu s perima od opružnog čelika. On je bio u jednoj sobi, s prijemnikom, dok je njegov pomoćnik Thomas Watson u drugoj sobi radio na odašiljaču.
Watson je dirnuo čelično pero da bi izazvao treperenje, a to je proizvelo zvonak zvuk. Na to je Bell dojurio iz svoje sobe, vičući: “Ne dirajte ništa! Što ste to sad uradili? Pokažite mi”. I tada je otkrio da je čelična žica, trepereći nad magnetom, prouzrokovala promjenljivu struju koja je potekla kroz žicu, a uslijed toga pero u Bellovoj sobi je zatreperilo i također proizvelo zvonak zvuk!
Sutradan je napravljen prvi telefon. Zvuci glasa mogli su se raspoznati preko te prve telefonske linije, koja je s krova zgrade vodila naniže, preko dva kata. A 10. ožujka iduče godine začula se prva rečenica: „Gospodine Watsone. dođite, potrebni ste mi”.
