Zvuci, i to kako oni što potiču od govora, tako i glazbeni, izazvani su vibracijama, tj. titranjem zraka. Da bi se zvuk reproducirao, odnosno iznova proizveo, te se vibracije moraju “uhvatiti”. Recimo da se titraji zraka uhvate na ulaznom dijelu jedne cijevi. Na drugom kraju te cijevi nalazi se jedna elastična membrana i alatka za pravljenje ureza. Kako vibracije nailaze kroz cijev, tako membrana podrhtava, a alatka za pravljenje ureza pokreće se zajedno s njom.
Istodobno, ispod te alatke okreće se u krug jedna ploča od mekanog materijala, sličnog vosku. Na površini te ploče nalazi se neprekidna spiralna linija ureza, koja poćinje s vanjske strane i nastavlja se prema njezinom središtu. Šiljak alatke leži u tom urezu i, kako vibrira (titra), on bilježi tragove u urezu. Na taj su način vibracije “uhvaćene.”
Pretpostavimo sada da je alatka za urezivanje uklonjena i da je umjesto nje stavljena igla. Kako se kotur okreće, igla slijedi obilježene tragove u urezu. To izaziva titranje membrane. Titrajući, membrana pokreće zrak u cijevi, pa se reproduciraju zvuči koji su uhvaćeni!
Naravno, to predstavlja samo osnovno, osnovno naćelo na kojem se temelji rad gramofona i gramofonske ploče.
Suvremeni postupci snimanja ploča daleko su složeniji. Tako se, na primjer, zvučni valovi mogu pretvoriti u električnu struju. Promjenljivi zvučni valovi proizvode promjenljivu električnu struju. Ta se struja potom pojačava, a poslije toga odlazi u magnet uz koji je spojena alatka za izradu ureza.
Skupljajući zvuk s gramofonske ploče, igla čini pritisak na kristal u ručici gramofona. Taj kristal stvara električnu struju koja se mijenja s vibracijama igle. Ta struja se potom pojačava i djeluje na zvučnik, čime se stvaraju vibracije koje čujemo kao zvuk.