Čak i kad je hladna, voda sadrži nešto topline,
zato što se njezine molekule kreću. U normalnim okolnostima, njihovo kretanje nije suviše brzo. U svakom slučaju, ta brzina nije dostatna da se molekule razdvoje, pa one ostaju na okupu, čineći tako spoj — vodu. Međutim, neke molekule na površini vode, što ih odozdo pritiskuju i potiskuju druge molekule, dobivaju dostatno ubrzanje, odvajaju se i “uzlijeću u zrak”. To neprestano “bježanje” molekula zove se “isparavanje”.
Ako vodu zagrijavamo, kretanje molekula se ubrzava, pa se ubrzava i proces isparavanja.
Kad se zagrijavanje pojača, veća toplina izaziva odvajanje čak i onih molekula koje se nalaze u vodi na dnu posude, pa se u vodi stvaraju mjehurići pare. Ti mjehurići se dižu na površinu i potom nestaju u zraku. Tada kažemo da voda vri ili ključa, a temperatura na kojoj se to zbiva naziva se točkom vrenja ili vrelište.
Na uobičajenom atmosferskom pritisku voda vri na 100°C. Ukoliko je zračni tlak manji od normalnog, kao na primjer na visokim planinama, vodi je potrebna manja toplina da bi proključala. Tada je njezina točka ključanja niža. Ako se pritisak poveća, kao na primjer kod Papinova lonca, da bi se molekule kretale brže, potrebno je više topline, pa u tom slučaju govorimo o višoj točki ključanja. Na taj način moguće je kuhati hranu na višoj temperaturi — i kraće vrijeme.