Ana JanušićBalkanski paradoks u regulaciji duhana jest priča o formalnom propisu i de facto nevidljivosti provedbe, o licemjernom pristupu javnom zdravlju i, ključno, o rupi u zakonu koja je široka kao Savska ulica, a kroz koju prolazi cijela nova generacija ovisnika.
Zabrana kao “švedski stol”: Pravila koja se biraju
Kada je stupila na snagu zabrana pušenja u javnim prostorima, bili smo svjedoci dramatičnog, ali kratkotrajnog otpora. Danas, međutim, mnogi lokali pronalaze sive zone: poluzatvorene terase, “zimski vrtovi” koji su zapravo dimne komore, ili jednostavno ignoriranje propisa u kasnim satima.
Problem nije u samom zakonu, već u kulturi neprovođenja. U medijskim kuloarima često se propituje je li to posljedica sporosti inspekcija, ili dublje, kulturološke tolerancije na kršenje propisa kada je u pitanju “gušt”. U zemlji gdje je kava s cigaretom dio društvenog rituala, državni aparat mora biti izuzetno radikalan i dosljedan u provedbi, inače zabrana postaje samo estetski detalj na vratima, koji se ignorira.
Novi neprijatelj: Okus i dostupnost kao oružje
Dok se država bavi pušačima u kafićima, događa se tiha epidemija među mladima, a glavni krivac je jednokratni vape.
Ovdje leži srž balkanskog paradoksa 2025. godine:
- “Rupa” u okusu: Klasične cigarete imaju snažno regulirane arome (osim mentola, čija se zabrana postepeno uvodila). E-cigarete, međutim, zahvaljujući sporosti regulative, uživaju potpunu slobodu okusa. Tržište je preplavljeno okusima koji očito ciljaju djecu i tinejdžere: žvakaće gume, kolači, voćne salate. Hrvatska, prateći EU, još uvijek dopušta prodaju ovih mamaca, stvarajući tako idealan poligon za regrutaciju.
- Dostupnost i lažna bezazlenost: Jednokratni vapeovi su jeftini, lako dostupni na kioscima i imaju privlačan, skoro pa igračkasti dizajn. Unatoč zakonskoj zabrani prodaje nikotinskih proizvoda maloljetnicima, ne postoji adekvatan mehanizam provjere. Prodaja se događa na neprovjerenim online platformama ili putem fizičkih prodajnih mjesta koja svjesno ignoriraju dob kupca. U očima tinejdžera, to nije “pušenje”, to je “vapeanje”, što nosi socijalnu prihvaćenost i privid neštetnosti.
- HNB vs. Vape (Porezni apsurd): Dugo vremena je postojala velika razlika u poreznom tretmanu između grijanog duhana (HNB) i e-tekućina. Iako se EU zalaže za harmonizaciju i drastično podizanje trošarina na sve bezdimne proizvode, spora domaća birokracija omogućuje da se neki proizvodi i dalje prodaju po cijenama koje su financijski privlačnije od klasičnih cigareta, dodatno zbunjujući potrošače.
Identifikacija sa ‘zrnom stvarnosti’ i problem provedbe
Baš kao što publika u književnosti traži ogledalo, tinejdžeri u vapeu traže identifikaciju i pripadnost. Kada je država nesposobna ili nevoljna zatvoriti očigledne marketinške i zakonske rupe (zabranu okusa i strogu kontrolu prodaje), ona praktički dopušta duhanskima kompanijama da koriste mlade kao zamorce u svom novom, bezdimnom eksperimentu.
Što nam treba?
- Radikalna zabrana okusa: Uskladiti e-tekućine s klasičnim duhanom; dopustiti samo duhan i eventualno mentol. Oduzeti proizvodu dječju privlačnost.
- Stroga, neselektivna provedba: Inspekcija mora napustiti praksu selektivnog nadzora i kazniti sve oblike kršenja, od kafića s poluzatvorenim terasama, do kioska koji prodaju vapeove maloljetnicima. Kazne moraju biti drastične.
- Javna kampanja bez kompromisa: Prestati komunicirati e-cigarete kao “manje zlo”. Jedina istina koja se smije plasirati jest: Niti jedan nikotinski proizvod nije siguran za mlade i dovodi do ovisnosti.
Dok god se u Hrvatskoj zakoni o duhanu tretiraju kao “švedski stol” pravila, gdje se bira što će se provoditi, a što se smije zaobići, duhanske kompanije će imati savršen prostor za neometanu regrutaciju nove, ovisne generacije. Hrvatski put prema Europi mora podrazumijevati i europsku odgovornost za javno zdravlje, ne samo kozmetičke zakone.
