Moramo naučiti živjeti s tim i ne kriviti sebe za smrt voljene osobe.
Profesor Gruden kaže da smrt voljene osobe znači konačni rastanak i to je najstresniji događaj u životu. Stres je identičan strahu, jer je riječ o doživljaju odvajanja, gubitka voljene osobe. Riječ je o voljenju i trebanju, što su izmiješani osjećaji u našoj percepciji ljubavi.
Mi smo osobu koju smo izgubili trebali, jer je ona bila izvor našeg zadovoljstva. Ispunjavala je mnoge naše potrebe: da nismo sami, da se možemo pred nekim pohvaliti, požaliti, da možemo pričati nekome naše doživljaje, ili da lakše donosimo životne odluke.
Među te osjećaje koji su nam potrebni, i koje voljena osoba ispunjava, može spadati i osjećaj vladanja nad nekim. Nestanak voljenog objekta zbog toga izaziva veliku traumu, nesanicu, patnju, depresiju, osjećaj izgubljenosti ili nesnalaženja.
Svjesnost vlastite smrtnosti
Smrt voljene osobe podsjeća nas i na našu smrtnost o kojoj ne volimo misliti. Zato ljudi nerado idu na sprovode, ali ih ipak nešto tjera. Moraju pomoći osobi koja je ugrožena rastankom, ali ih ujedno prisutnost smrti podsjeti i na njihovu vlastitu smrtnost, zbog koje se javlja užas i tuga.
Smrt je odlazak s kojim se moramo pomiriti da bismo lakše podnijeli trenutak odlaska voljene osobe. Proces žalovanja poslije smrti voljene osobe je normalan i potreban.
Naša duša je napukla i kao što sa slomljenom nogom moramo biti imobilizirani, tako i nakon gubitka voljene osobe moramo biti malo izolirani, moramo mirovati. Izgubivši osobu koju smo voljeli, izgubili smo dio sebe i za vrijeme tugovanja događa se restrukturacija ličnosti.
U potpunosti se slažem s njegovim razmišljanjem i uistinu trebamo se pomiriti s tim da bismo mogli nastaviti živjeti sa što manje boli i tuge. Stoga, izgubivši voljenu osobu, jedan dio nas odlazi s njom, no ovaj dio koji OSTAJE neka bude snažan i čvrst oslonac budućnosti!