Psihologija kontrole: Zašto femicid nije zločin iz strasti i kako ga prepoznati

Hrvatska je, nažalost, suočena s bolnom stvarnošću porasta ovakvih ubojstava, posebno unutar obiteljskog kruga i partnerskih odnosa, što nameće kritično pitanje: jesmo li kao društvo propustili prepoznati sustavnu prirodu ovog nasilja i ugraditi adekvatne zaštitne mehanizme?

Ovaj članak secira razliku između običnog ubojstva i femicida, analizira psihološke profile počinitelja koji proizlaze iz potrebe za dominacijom i kontrole, te kritički preispituje zašto je pravno kvalificiranje femicida kao zasebnog kaznenog djela nužno za borbu protiv kulturalno ukorijenjenog rodnog nasilja.

Femicid nasuprot ubojstvu: Razlika u motivu i sustavnosti

Da bi se razumjela težina problema, ključno je precizno definirati femicid i razgraničiti ga od općeg kaznenog djela ubojstva.

Pravna definicija ubojstva

Ubojstvo, prema Kaznenom zakonu Republike Hrvatske, jest čin oduzimanja života drugom ljudskom biću s namjerom. Ubojstvo je kazneno djelo koje se definira isključivo na temelju radnje i ishoda. Motivi ubojstva mogu biti različiti: koristoljublje, osveta, neoprez, sukob, ili patološko stanje. Ubojstvo, u pravnom smislu, ne mora nužno nositi društveni kontekst.

Definicija femicida: Rodno uvjetovano nasilje

Femicid (termin koji je popularizirala Diana Russell) nije samo “ubojstvo žene”. To je ubojstvo žene počinjeno zbog njezina spola. Iako se najčešće radi o ubojstvu koje počini intimni partner (suprug, dečko, bivši partner), femicid obuhvaća i ubojstva zbog časti, ubojstva prostitutki, ubojstva iz mržnje prema ženama (mizoginija) ili ubojstva motivirana percepcijom vlasništva i kontrole.

• Esencijalna razlika: Femicid je zločin s društvenim kontekstom. On je krajnja manifestacija patrijarhalnih struktura koje podržavaju ideju muške dominacije i vlasništva nad ženom. Dok je ubojstvo neutralan čin, femicid je rodno specifičan zločin koji počinje mnogo prije samog čina, on je vrhunac dugogodišnjeg psihičkog, ekonomskog ili fizičkog nasilja.

• Pravni nedostatak u Hrvatskoj: Trenutno hrvatsko kazneno zakonodavstvo ne prepoznaje femicid kao zasebno kazneno djelo. Rodno uvjetovana ubojstva procesuiraju se kao obična ubojstva ili teška ubojstva (ako su počinjena iz niskih pobuda, na okrutan način ili prema bliskoj osobi), čime se gubi iz vida sustavna priroda i motiv zločina.

Hrvatska stvarnost: Paralela s porastom nasilja

Statistike i podaci iz Hrvatske u posljednjih nekoliko godina ne daju prostora za optimizam. Iako se ukupna stopa ubojstava može mijenjati, stopa intrafamilijarnog i partnerskog ubojstva žena ostaje alarmantno visoka.

Nezaštićene žrtve i ponavljači nasilja

Mnogi femicidi koji su dospjeli u javnost u Hrvatskoj imaju zajednički, uznemirujući obrazac:

• Ponavljano nasilje: Ubojice su često osobe s poviješću prijava za nasilje u obitelji. Sustav (policija, socijalne službe, sudovi) bio je upoznat s opasnošću, ali je zakazao u procjeni rizika ili u primjeni adekvatnih mjera zaštite.

• Neučinkovitost mjera zaštite: Mjere poput zabrane prilaska često su prekršene bez ozbiljnih posljedica za počinitelja. To ubojici šalje poruku da sustav ne shvaća ozbiljno njegovu prijetnju, čime se njegova percepcija moći i nekontroliranosti dodatno učvršćuje.

• Nedostatak resursa: Nedovoljno educirani stručnjaci u sustavima socijalne skrbi i sporost pravosuđa pridonose osjećaju nezaštićenosti kod žrtava i gubitku povjerenja u institucije.

Uloga medija i normalizacija nasilja

Mediji često pridonose problemu time što femicid svode na “tragediju u obitelji” ili “zločin iz ljubavi/strasti”.

• Normalizacija kontrole: Fraze poput “ljubomora ga natjerala” ili “zločin iz strasti” sakrivaju pravi motiv, želju za potpunom kontrolom i posjedovanjem. Medijsko uokvirivanje kao strasti umjesto kao dominacije normalizira patološko ponašanje.

• Posljedice: Takva retorika smanjuje osjećaj hitnosti i potrebe za pravnom kvalifikacijom femicida kao društvenog, a ne samo osobnog problema.

Psihološki profil počinitelja: Dominacija i gubitak kontrole

Psihološki profil počinitelja femicida u partnerskim odnosima rijetko je rezultat impulzivnog ispada. On je najčešće kulminacija patološke psihologije koja se razvijala godinama.

Narcisoidnost i patološko posjedovanje

Dominantan psihološki profil počinitelja partnerskog femicida uključuje visoke razine narcisoidnosti i grandioznosti te duboko ukorijenjenu ideju vlasništva nad partnericom.

• Faza kontrole: Ubojica se osjeća superiorno i ima patološku potrebu za potpunom kontrolom partneričina života, financija, socijalnih kontakata i odluka. Svaki pokušaj partnerice da uspostavi autonomiju (razvod, odlazak na posao, susret s prijateljicama) doživljava se kao egzistencijalna prijetnja.

• Patološka ljubomora: Njegova ljubomora nije izraz ljubavi, već izraz straha od gubitka kontrole. On vjeruje da je žrtva “njegova” imovina.

• Motivacija ubojstva: Ubojstvo se događa u trenutku kada počinitelj shvati da je izgubio kontrolu nad žrtvom (npr. nakon što ga je napustila, zatražila razvod, ili se konačno osamostalila). Ubojstvo je u njegovoj percepciji posljednji čin dominacije i osiguranja da “ako nije moja, neće biti ničija.”

Nedostatak empatije i manipulacija

Mnogi počinitelji pokazuju značajan nedostatak empatije i koriste sofisticirane metode psihičke i ekonomske manipulacije kako bi žrtvu izolirali.

• Ciklus nasilja: Prije samog ubojstva, prisutan je ciklus nasilja koji uključuje eskalaciju napetosti, akutni nasilni incident, isprike i “medeni mjesec” fazu (gdje je ubojica privremeno “drag i pun kajanja”). Ovaj ciklus služi za dezorijentaciju žrtve.

• Prediktori rizika: Istraživanja pokazuju da su ključni prediktori femicida prijetnje ubojstvom u prošlosti, posjedovanje oružja, zlouporaba droga/alkohola, te seksualno nasilje prema partnerici.

Pravna rješenja i potreba za kvalificiranjem femicida

Pravna struka i aktivističke skupine u Hrvatskoj sve glasnije traže uvođenje femicida kao zasebnog kaznenog djela unutar Kaznenog zakona.

Zašto obična ubojstva i teška ubojstva nisu dovoljna?

Protivnici uvođenja femicida često tvrde da postojeća kvalifikacija “teško ubojstvo iz niskih pobuda” (gdje je kazna viša) pokriva motiv kontrole i mržnje.

• Skrivanje statistike: Neovisno o visini kazne, nekvalificiranjem femicida kao posebnog djela, država gubi preciznu statistiku o razmjerima rodno uvjetovanog nasilja. Bez jasne statistike, ne možemo točno alocirati resurse za prevenciju i zaštitu.

• Kaznenopravna poruka: Uvođenje femicida šalje snažnu društvenu i kaznenopravnu poruku da je ubojstvo počinjeno na temelju spola žrtve kvalitativno drugačije i zaslužuje posebnu osudu. To je politička i edukativna izjava o nultoj toleranciji na rodno nasilje.

Pravne inicijative i komparativna praksa

Mnoge zemlje, suočene s istim problemom, uvele su femicid kao kvalifikaciju (npr. u Meksiku, Argentini, Čileu). Istanbulska konvencija, koju je Hrvatska ratificirala, nalaže državama da poduzmu mjere za zaštitu od rodno uvjetovanog nasilja, što uključuje i prevenciju femicida.

• Model inkorporacije: Femicid se može inkorporirati u hrvatski KZ kao kvalificirani oblik ubojstva, gdje bi motiv ubojstva zbog spola žrtve bio zakonski obvezujući za strožu kaznu. To bi primoralo pravosuđe da u svakom partnerskom ubojstvu utvrđuje motiv rodne dominacije i kontrole, umjesto da ga ignorira.

Zaključak: Odgovor na sustavni problem

Femicid je stoga mnogo više od pojedinačne tragedije. On je sustavni problem koji izvire iz kulturalno podržanih normi o muškoj superiornosti i posjedovanju žena. Porast takvih ubojstava u Hrvatskoj nije slučajnost, već je direktna posljedica neuspjeha sustava da adekvatno procijeni rizike i da pravno sankcionira nasilje u njegovim ranijim fazama.

Pravna prekvalifikacija femicida iz ubojstva u poseban zločin nije samo formalnost. Ona je nužna:

1. Za prikupljanje točnih podataka i statističko praćenje problema.

2. Za promjenu društvene percepcije o motivu ubojstva (dominacija umjesto strasti).

3. Za obvezivanje pravosudnog sustava na prepoznavanje rodno uvjetovanog nasilja kao otegotne okolnosti.

Samo dubokim rezom u zakonodavstvo i sustavnom edukacijom svih aktera (od policije, socijalnih službi, do sudaca) o psihologiji kontrole i dominacije, moguće je spriječiti da se osobna tragedija ne pretvori u kontinuiranu društvenu sramotu.