Ana JanušićRušenje Vjesnika nije samo građevinski pothvat. To je politički i kulturni čin koji otvara bolna pitanja: Kako je moguće da zgrada koja predstavlja jedno od ključnih ostvarenja zagrebačke arhitekture postane tolika ruševina da joj je jedini spas uništenje? Tko je zaista odgovoran za ovu urbanu tragediju? I što nam propast Vjesnika govori o našem odnosu prema javnom dobru, povijesti i dugoročnom planiranju u svijetu opsjednutom kratkoročnim profitom i “brutalnim rastom”?
Vjesnik: Od simbola moći do simbola propasti
Zgrada Vjesnika, dovršena u razdoblju modernizacije, utjelovljavala je ambiciju i snagu medijskog izdavaštva. Bila je projektirana da traje. No, nakon devedesetih, njezina se sudbina pretvorila u paradigmu tranzicijskog propadanja.
Problem složenog vlasništva i birokratske paralize: Najveći problem Vjesnika ležao je u močvari vlasničkih odnosa. Mnogi dijelovi zgrade pripadali su različitim subjektima (država, nekadašnji Vjesnik, razni poslovni subjekti), što je učinkovito paraliziralo svaku ozbiljnu inicijativu za cjelovitu rekonstrukciju ili prodaju. Kada je za neku zgradu odgovorno previše ljudi, u praksi nije odgovoran nitko.
Ova situacija reflektira širi problem u hrvatskom društvu gdje se održavanje i dugoročno planiranje (koji bi trebali biti prioriteti) smatraju manjim zlom ili nebitnim stavkama u odnosu na brzu privatizacijsku dobit. Baš kao što se u korporativnom svijetu ignorira burnout zaposlenika za kratkoročni dobitak, tako se u urbanizmu ignorira propadanje baštine dok se ne dogodi fizički kolaps (poput požara i statičkog oštećenja). Vjesnik je bio žrtva kulture kratkoročnog pogleda i nedostatka odgovornog upravljanja nekretninama.
Požar kao izgovor za rušenje: Kritička analiza statike
Nedavni požar poslužio je kao konačni, neoborivi argument za rušenje. Iako je vatra nanijela znatnu štetu, posebno toplinsko opterećenje na konstrukciji i instalacijama, moramo se kritički zapitati: Je li rušenje jedina opcija ili najlakša opcija?
Prokletstvo betona: Moderne armiranobetonske konstrukcije, kakva je Vjesnik, su robustne. Ipak, statičke procjene nakon požara često ukazuju na opasnost od loma betona i gubitka nosivosti čelika zbog ekstremnih temperatura. Kada stručnjaci proglase konstrukciju opasnom, nema povratka.
U mnogim razvijenijim zemljama, pristup revitalizaciji ovakvih simbola je agresivan: pokušava se spasiti i rekonstruirati sve što je moguće, čak i po ekstremnoj cijeni. U Zagrebu, iskustvo obnove nakon potresa i povijest sporosti u rješavanju imovinsko-pravnih odnosa sugeriraju da je rušenje najčišći i najbrži put za rješavanje kompleksnog problema. Investitoru je mnogo isplativije kupiti čistu parcelu nego se baviti sanacijom zgrade opterećene nepoznatim stanjem instalacija i azbestom.
Neugodna istina: Rušenje je u ovom slučaju, možda, prvenstveno ekonomska, a tek onda statička odluka.
Arhitektonska baština: Tihi gubitak kolektivne memorije
Rušenje Vjesnika je nepovratni gubitak ne samo za urbanistički izgled Zagreba, već i za kolektivnu memoriju grada.
Iako mnogi građani ne vide estetsku vrijednost u “socijalističkoj moderni”, stručnjaci ju prepoznaju kao ključni sloj povijesti grada. Vjesnik je bio dio tog sloja. Odlukom o rušenju, mi brišemo dio svoje industrijske i medijske povijesti.
Pitanje glasi: Zašto ova zgrada, u godinama propadanja, nije dobila adekvatnu razinu zaštite koja bi obvezala vlasnike na hitno ulaganje i sanaciju? Hrvatski zavod za zaštitu spomenika kulture često je kritiziran zbog selektivne zaštite i neučinkovitosti u provođenju svojih odluka. Kada država ne uspije provesti vlastite zakone o zaštiti baštine, to šalje jasnu poruku: Ekonomija i kratkoročni razvoj imaju apsolutni primat.
Gubitak Vjesnika je lekcija o tome kako ne smijemo tretirati naslijeđe: prepustiti ga propadanju, a zatim ga proglasiti preopasnim za opstanak.
Urbani kaos i budućnost lokacije: Praznina i strah
Najveća nepoznanica krije se u budućnosti same lokacije na Slavonskoj aveniji. Rušenje će stvoriti veliku prazninu, lokaciju na iznimno vrijednom, prometno ključnom mjestu.
Urbani rizici:
- Monotonija: Postoji velik rizik da će na mjestu Vjesnika niknuti nova, bezlična, staklena poslovna zgrada koja će biti projektirana isključivo za maksimalni najam i profit, bez ikakvog doprinosa javnom prostoru ili identitetu grada.
- Nedostatak plana: Rušenje bez prethodno definiranog, javno predstavljenog i transparentnog urbanističkog natječaja za to mjesto, otvara vrata investitorskom voluntarizmu. Grad Zagreb mora jasno definirati što želi na tom prostoru, umjesto da dozvoli da privatni interesi dominiraju.
- Utjecaj na promet i infrastrukturu: Novi, masivni objekt povući će za sobom ogromne količine prometa i opteretiti već prenapregnutu infrastrukturu.
Nepostojanje karijere planiranja: Gradska politika se često fokusira na brze pobjede i kratkoročne KPI-eve (poput onih na koje smo kritični u poslovnom svijetu), umjesto na dugoročnu karijeru urbanog planiranja koja bi osigurala kvalitetu života za buduće generacije. Rušenje Vjesnika prilika je da se ta praksa promijeni, ali dosadašnji trendovi ne daju mnogo optimizma.
Troškovi uništenja: Novac, vrijeme i okoliš
Odluka o rušenju sa sobom nosi i masivan logistički i financijski teret.
Financijski teret: Sam proces rušenja nebodera iznimno je skup, logistički zahtjevan i dugotrajan (zbog sigurnosnih protokola). Ovaj trošak, koji je izravna posljedica desetljeća nemara, snose vlasnici, ali indirektno i društvo.
Ekološki otisak: Građevinski otpad iz takvog objekta (beton, čelik, instalacije, azbest) je golem. Rušenje umjesto revitalizacije predstavlja ogroman ekološki gubitak, bacajući u smeće milijune tona materijala koji su mogli biti spašeni. Ovo je izravno suprotno načelima održivog razvoja i kružne ekonomije.
U kontekstu naše ranije kritike: Naše društvo nagrađuje izgradnju i uništavanje, ali ignorira nevidljivi, ali ključni posao održavanja i čuvanja. Da se u održavanje Vjesnika ulagalo dosljedno, danas ne bismo morali plaćati cijenu uništenja.
Zaključak: Vjesnik kao lekcija o prioritetima
Rušenje zgrade Vjesnika nije trijumf inženjeringa, već gorka pobjeda nemara nad baštinom. To je kulminacija dugogodišnjeg zanemarivanja, kaosa u vlasništvu i propasti protupožarnih sustava.
Naš odnos prema arhitektonskoj baštini i javnom dobru zrcali naše stvarne prioritete. Ako se dugoročno održavanje zanemaruje u korist kratkoročnih karijernih ili financijskih interesa, rezultat je uvijek isti: kolaps.
Vjesnik je sada neizbježna investicija u prah i pepeo. Pitanje nije zašto se ruši, već što ćemo naučiti iz te tragedije. Hoće li na njegovom mjestu nastati objekt koji poštuje lokaciju i grad, ili će to biti samo još jedan spomenik investitorskoj moći? Budućnost te lokacije bit će jedini pravi sažetak naših urbanističkih prioriteta. Ako ne usvojimo lekciju Vjesnika, ostale zgrade u Zagrebu koje boluju od istih problema, samo čekaju da postanu sljedeći neizbježni poznati slučaj propadanja.
